Strpljenje.
Vještina koju sam izazvana savladavati duže od ostalih.
Nisam baš razumjela kada su me savjetovali da "ohladim glavu", prespavam pa opet razmislim, sačekam neke bolje dane ili uslove...
Čekati. Kao da imam vremena ja za čekanje. Ako budem čekala, kada ću sve stići? Ko će sve i svakoga načekati, život mi prođe u čekanju...
Koliko ograničavajućih uvjerenja u jednom biću. Prepoznajete li neke od njih u svom ponašanju?
Danas sam u svom dvorištu vidjela prve plodove, prve kruške na drvetu koje smo Nenad, Zorana i ja posadili, mislim prije tri godine.
Jedan božur, koji mi je donijela moja ujna, godine kada sam operisana, upravo cvjeta - prvi put. Četiri su sada već godine od tada.
Razumijete li? Proces se dešava, žurili vi ili ne. Vidjeli vi to ili ne. Dešava se. Traje. Donosi plodove. One koje ste posijali, molim vas, shvatite to. Sve je u životu baš kao moja kruška - ako ste posadili krušku, njegovali je i pustili je da raste - dobićete krušku. Ne limun. Ne kivi. Krušku. Jer ste krušku odabrali i htjeli.
Isto je sa svim ostalim što birate u životu. Potpuno isto.
Ponovo me je život oduševio svojom jednostavnošću. Dokazao mi je da su nam sva potrebna znanja dostupna, da ne postoji problem koji rješenje nema i da je biti u SADA veliko umijeće i vještina.
Ako želiš raditi na strpljenju, ali i na povjerenju istovremeno, ubaci sjeme nečega lijepog što želiš imati u zemlju i samo zaboravi na to....
Podijelite blog
