Postoji trenutak u životu kada više ne mogu da lažem sebe.
Ne zato što sam postala hrabrija.
Nego zato što je cijena laži postala veća od cijene istine.
I tu počinje put.
Ne romantičan.
Ne lagan.
Ne “svjetao” kako ga često predstavljaju.
Nego sirov, ogoljen, i bolan do srži.
Šta zapravo znači živjeti iz “Ja jesam”?
To znači da skidam sve ono što nisam.
A problem je što sam godinama, možda i decenijama —
gradila identitet upravo od onoga što nisam.
Bila sam:
-
ono što su drugi očekivali
-
ono što je bilo prihvatljivo
-
ono što je donosilo sigurnost
-
ono što nije talasalo
I onda… odlučim da budem ono što jesam.
I tada počinje rušenje.
Cijena: gubici koje niko ne spominje
Život iz “Ja jesam” nije samo dobijanje sebe.
To je gubitak svega što nije bilo istina.
Gubim:
Ljude
Ne zato što ih ne volim.
Nego zato što više ne mogu da budem verzija sebe koja im odgovara.
Neki odlaze tiho.
Neki u ljutnji.
Neki u nerazumijevanju.
I svaki odlazak boli kao amputacija.
Identitete
Gubim “ja koja je svima dobra”.
Gubim “ja koja ćuti”.
Gubim “ja koja se uklapa”.
To su uloge koje su me štitile.
I kada ih skinem —
ostajem gola pred životom.
Sigurnost
Jer poznato nestaje.
A novo još nije izgrađeno.
To je onaj prostor između —
gdje nemam oslonac ni u starom, ni u novom.
To je najteži dio.
Put brušenja – kako to stvarno izgleda
Ovo nije nježan proces.
Ovo je kao da me život uzme kao kamen
i počne da me brusi.
Svaki udarac skida sloj:
-
jedno uvjerenje
-
jednu iluziju
-
jednu laž o sebi
I svaki put mislim:
“E sad je dosta.”
Ali nije.
Jer istina traži potpunost.
Kako preživljavam sve te gubitke?
Ne preživljavam ih tako što sam jaka.
Preživljavam ih tako što prestajem da bježim.
Sjedim sa sobom kada boli.
Ne tražim odmah novo.
Ne krpim praznine.
Ne punim tišinu ljudima.
Učim da stojim u praznini.
Jer upravo tu —
počinjem da osjećam sebe bez dodataka.
Najveća zabluda: da gubim
Istina je:
Ne gubim ono što je bilo moje.
Gubim samo ono što sam morala biti
da bih bila prihvaćena.
I koliko god bolno bilo —
to je oslobađanje.
Kako izgleda druga strana?
Polako…
Počinjem da osjećam mir koji ne zavisi od drugih.
Počinjem da govorim bez straha.
Počinjem da postojim bez potrebe da se dokazujem.
To nije euforija.
To je stabilnost.
Duboka, tiha, nepokolebljiva.
Ako si na ovom putu…
Znam kako izgleda kada se sve raspada.
Znam kako izgleda kada ostaneš bez stare verzije sebe
a nova još nije tu.
Znam kako izgleda kada se pitaš:
“Da li sam pogriješio/la?”
Nisi.
Samo si počeo/la da budeš istina.
Ako osjećaš da si u tom prostoru između —
gdje se ruši staro, a novo se tek rađa…
Radim sesije u kojima te vodim kroz taj proces:
-
da razumiješ šta ti se dešava
-
da ne izgubiš sebe u transformaciji
-
da stabilizuješ svoj “Ja jesam” identitet
-
da prođeš kroz gubitke bez da se raspadneš
Jer ovaj put ne moraš prolaziti sam/a.
Podijelite blog
